Vožnja motocikla traži znanje kroz edukaciju i vježbanje te vještinu i iskustvo, ali jedna od najvažnijih stvari događa se u glavi vozača. Samokontrola i disciplina temelj su sigurne vožnje motocikla, jer ni najbolja tehnika ne pomaže mnogo ako donosimo loše odluke. Motocikl može ubrzati vrlo brzo i pruža snažan osjećaj slobode, ali ovdje moramo napomenuti jednu stvar;
svatko može odvrnuti gas do kraja, samo najbolji vozači posjeduju samokontrolu gdje će prilagoditi brzinu uvjetima ceste i svojim sposobnostima.

Jedno od osnovnih pravila mOtOmeditacije glasi: mi kontroliramo motocikl, a ne motocikl nas. Upravo zato moramo znati gdje su naše granice. Vozimo vlastitim tempom, a ne tempom motocikla, a posebno je opasno voziti u grupi, što ćemo objasniti kasnije u tekstu. Uvijek vozimo svoju vožnju kako bi bili sigurni ne cesti.

Moderni motocikli imaju sposobnosti koje su daleko veće od onoga što je moguće ili razumno koristiti u svakodnevnom prometu. Činjenica da motocikl može snažno ubrzati ili proći zavoj velikom brzinom ne znači da to moramo napraviti. Sigurna vožnja motocikla počinje izborom brzine koja odgovara situaciji.

Na tu odluku utječu preglednost ceste, stanje asfalta, promet, vremenski uvjeti, ali i iskustvo kao i trenutačno stanje vozača.
Dobar motociklista ne mora stalno pokazivati koliko brzo može voziti. Puno je važnije znati kada treba usporiti.

To posebno vrijedi na nepoznatoj cesti. Zavoj koji na prvi pogled izgleda blag može se dodatno zatvarati, iza njega može biti kolona vozila, šljunak, rupa ili automobil koji izlazi iz sporedne ulice.

Ako smo ostavili sigurnosnu rezervu, imamo prostor za reakciju. Ako smo već iskoristili sve svoje mogućnosti, svako iznenađenje postaje problem.

Jedna od najčešćih zamki pojavljuje se tijekom grupne vožnje.
Ispred vas je vozač koji poznaje cestu, ima više iskustva ili jednostavno želi voziti brže. Nakon nekoliko zavoja počinje se udaljavati. Prirodna reakcija može biti pokušaj da ga stignete čime morate voziti još brže od njega ili grupe. Upravo tada samokontrola postaje važnija od brzine.

Svaki motociklist treba voziti tempom u kojem se osjeća sigurno i u kojem još uvijek ima dovoljno prostora za nepredviđenu situaciju. Ako moramo kočiti kasnije nego što bismo inače kočili, ulaziti u zavoj brže nego što nam odgovara ili voziti iznad svojih mogućnosti samo kako bismo nekoga pratili, tempo više nije naš.

Brži vozač može pričekati.
Cesta neće.

Sigurnosna rezerva nije znak nesigurnosti. Vožnja na granici mogućnosti možda ima svoje mjesto u kontroliranim uvjetima, ali javna cesta nije trkaća staza. Na njoj ne možemo kontrolirati druge vozače, pješake, životinje, stanje asfalta niti ono što se nalazi iza nepreglednog zavoja.

Zato je važno uvijek imati određenu sigurnosnu rezervu.
To znači ostaviti dovoljno prostora za kočenje, ne ulaziti u nepregledni zavoj brzinom koja ne dopušta reakciju i ne voziti toliko blizu vozila ispred sebe da nemamo izlaz ako ono iznenada zakoči.

Sigurnosna rezerva zapravo nam kupuje ono najvrjednije u kritičnoj situaciji, a to je vrijeme.

Umor i emocije mijenjaju način vožnje, motocikl ne vozimo svaki dan jednako dobro. Nekada smo odmorni, koncentrirani i opušteni. Drugi put smo umorni, nervozni, ljuti ili jednostavno mislima negdje drugdje. Problem je što motocikl na naše raspoloženje neće prilagoditi svoje reakcije.

Umor može usporiti reakcije i smanjiti koncentraciju. Ljutnja ili nervoza mogu dovesti do agresivnijeg ubrzavanja, kasnijeg kočenja i nepotrebnog rizika. Čak i pretjerano dobro raspoloženje i osjećaj samopouzdanja mogu navesti vozača da počne voziti iznad svojih stvarnih mogućnosti.

Samokontrola zato uključuje i jednostavno pitanje prije vožnje: kakav sam danas vozač? Jedno pravilo nikad ne kršim, a to je da ne sjedam na motocikl kada sam izrazito tužan ili loše volje. Ako se ne osjećamo dobro na motociklu, jednostavno se vratim kući.

Ako koncentracija pada tijekom duže vožnje, pauza od desetak minuta često vrijedi više od pokušaja da još pedeset kilometara „izguramo“.Umor na motociklu ima velike posljedice na naše reakcije i predviđanje u prometu.

Gotovo svaki motociklist prije ili kasnije naiđe na vozača automobila koji provocira, vozi preblizu ili pokušava pokazati da je brži. Najsigurniji odgovor uglavnom je vrlo jednostavan – maknuti se iz te situacije.

Cesta nije mjesto na kojem trebamo dokazivati tko je u pravu, tko ima bolji motocikl ili tko je hrabriji. Motociklist je fizički znatno manje zaštićen od osobe u automobilu i posljedice sukoba ili pogrešne procjene najčešće nisu ravnopravne.

Ponekad je najbolja vozačka odluka jednostavno pustiti gas.
To nije odustajanje. To je kontrola situacije.

Samokontrola nije osobina koju netko ima ili nema. Može se trenirati jednako kao kočenje,kontraupravljanje ili vožnja kroz zavoj.

Možemo si stvoriti jednostavne navike: prije vožnje provjeriti motocikl, ne kretati ako smo izrazito umorni, držati dovoljan razmak, unaprijed smanjivati brzinu pred nepreglednim situacijama (zamisli kamion u kvaru iza zavoja) i svjesno se zaustaviti kada primijetimo da počinjemo voziti agresivnije nego inače.

Nakon vožnje korisno je razmisliti o situacijama u kojima nam nije bilo ugodno. Jesmo li u zavoj ušli prebrzo? Jesmo li se previše približili vozilu? Je li nas netko isprovocirao? Jesmo li pokušavali pratiti bržeg motociklista?

Takve situacije nisu samo pogreške. One su informacije iz kojih možemo učiti.Dodatno, prije svake vožnje možemo otići na veliki parking i vježbati desetak minuta 3 osnovne vježbe; naglo zaustavljanje na ravnici koje uvijek radimo s obe kočnice, osmicu za naglaskom na pravilan okret glave i vježbu izbjegavanja gdje svjesno koristimo kontra upravljanje.

Dobar motociklist nije nužno najbrži motociklist. Vještina vožnje često se pogrešno povezuje s brzinom. Međutim, stvarno dobar motociklist prepoznaje se po nečem drugom: vozi mirno, predvidljivo i precizno, pravilno procjenjuje situacije i
rijetko se dovodi u položaj u kojem mora panično reagirati.

Najbolje izbjegnuta opasnost često je ona koju drugi vozači nisu ni primijetili. Takav način vožnje dolazi iskustvom, vježbanjem, ali i svjesnim razmišljanjem o vlastitim postupcima. Što više dobrih odluka ponavljamo, to one s vremenom postaju prirodne.

Na kraju, cilj vožnje motocikla nije pobijediti cestu. Cilj je uživati u njoj i vratiti se kući sigurno. Zapamtite, mi kontroliramo motocikl, a ne motocikl nas. Najveći neprijatelj dobre vožnje ponekad nije nedostatak fizičke tehnike, nego reakcija vozača na vlastite emocije. Samokontrola na motociklu nije grčevita kontrola svakog pokreta.

Ona je sposobnost da:

* ostanemo smireni
* ne reagiramo panično
* gledamo tamo gdje želimo ići
* ne ukočimo tijelo strahom
* ne borimo se protiv motocikla
* vjerujemo pravilno uvježbanim motoričkim obrascima

Najvažnija kontrola koju motociklist mora naučiti nije kontrola gasa, kočnice ili upravljača, nego kontrola samoga sebe.

Predsjednik udruge
T. Marunica

Izvori:
The Upper Half of the Motorcycle: On the Unity of Rider and Machine – Bernt Spiegel